"Želim publici u Vukovaru da se prepusti našem filmu, te da na neko vrijeme uroni u svijet ljudi za koje je vrijeme nakratko stalo. I da, možda, dan ili dva kasnije uzmu telefon i nazovu brata, sestru, roditelje, prijatelje ili ostale s kojima se dugo nisu čuli"

Redatelj Filip Peruzović u svom filmu „Dobra djeca“, koji je u glavnom programu 19. Vukovar Film Festivala, istražuje složen odnos brata i sestre kroz intimnu priču o otuđenosti i ponovnom zbližavanju. Inspiraciju je pronašao u osobnim iskustvima preseljenja i odabira što zadržati, a što ostaviti iza sebe – metafori za emocionalne procese likova.

Kako vas je ideja o ovom filmu „uhvatila“? Je li priča o otuđenosti i ponovnom zbližavanju između brata i sestre bila osobna refleksija ili umjetnički koncept?

Kada smo bili mlađi, supruga i ja smo se nekoliko puta selili iz jednog podstanarskog stana u drugi, pri čemu smo uvijek morali odlučiti koje ćemo stvari zadržati i ponijeti sa sobom u novi život, a koje ćemo ostaviti iza sebe. Još otada u ideji da se čišćenje i pospremanje stvari koristi kao metafora za unutarnje procese likova vidim veliki filmski potencijal. Odluke što baciti, a što ne, mnogo je teže donijeti u slučaju nečije smrti, kada su ti predmeti jedino što preostaje od voljene osobe. Pogotovo kada ih morate donijeti s osobom koja vas je u stanju u sekundi naživcirati, kao što je slučaj s protagonistima našeg filma, Nikolom i Sašom.

Već dugo imam želju filmski obraditi odnos brata i sestre, jer mislim da je riječ o jednom od najinteresantnijih i najkompleksnijih međuljudskih odnosa, a prilično je rijetko prikazivan na filmu. Ključni trenutak u nastanku ovog filma dogodio se kada mi je producentica Tena Gojić pristupila i rekla da je HAVC otvorio natječaj za mikrobudžetni film, te predložila da napravimo film s dvoje glumaca u jednom prostoru, kada se to sve nekako pospojilo.

Dok ste gradili odnos Nikole i Saše, što vas je više zanimalo – emocionalna iskrenost, crni humor ili obiteljska napetost?

U odnosu Nikole i Saše ima predbacivanja, osuđivanja, zamjeranja, topline, bliskosti, hladnoće, otuđenosti, podmetanja, podbadanja, ljubomore, prijateljstva, ljubavi. Željeli smo prikazati punu kompleksnost njihovog odnosa, dvoje sredovječnih ljudi koji tek sada u poznim godinama po prvi puta moraju zaista odrasti.

Kako ste radili s Filipom Šovagovićem i Ninom Violić da postignu taj „regresivni“ odnos u filmu – pretvaranje odraslih u djecu?

Ta njihova regresija, kontinuirano „podjetinjavanje“, zapravo je pokušaj povratka u zadnji period u kojem su bili u stanju naći zajednički jezik – a to je kada su bili djeca. Ta je ideja bila upisana u sam scenarij, potom smo je na snimanju dodatno razrađivali, razigravali i osmišljavali nove scene, inspirirani prostorom i našim divnim glumcima. Kako je sve snimano na jednoj lokaciji, bili smo u mogućnosti film snimati kronološki, što nam je omogućilo da cijelo vrijeme „osluškujemo“ likove i dopuštamo im da se razvijaju potpuno organski.

Igra je također bila važna i zbog toga što nismo željeli napraviti pretjerano tmuran i depresivan film, nego mu omogućiti proplamsaje lakoće i humora, jer je i sam život takav. U svakoj tugi ima i smiješnih trenutaka, i svi ih tražimo kao neki trenutak predaha, odmora od težine nad kojom nemamo utjecaja.

Što vam je najvažnije pri izboru vizualnog jezika? Tomislav Sutlar je osvojio Zlatnu Arenu za fotografiju – kako ste radili na atmosferi i estetici?

Riječ je o filmu s vrlo malo dijaloga, u kojem su atmosfera i vizualno pripovijedanje presudni. Pri odabiru stilskog pristupa direktoru fotografije Tomislavu Sutlaru i meni najvažnije je bilo da odgovara priči i iz nje proizlazi organski, za razliku od nekog nakalemljenog i na silu nametnutog rješenja. To nas je između ostalog dovelo i do odluke da se u najvećoj mogućoj mjeri služimo prirodnim svjetlom. Neke smo scene snimali u točno određeno doba dana, netom prije ili poslije izlaska sunca, kada nam je na raspolaganju bilo maksimalno pola sata kako bismo uhvatili svjetlo kakvo želimo. To je predstavljalo logističke i produkcijske izazove jer je značilo da u takvim situacijama imamo samo jedan ili dva pokušaja da snimimo scenu. Bio je to rizik u koji smo se svjesno upustili, želeći u našem filmu stvoriti nešto jedinstveno.

Ono što je možda zanimljivo spomenuti je i da smo Tomislav i ja za vrijeme predprodukcije i produkcije filma spavali u toj kući, što nam je omogućilo da promatramo načine na koje se u njoj mijenja svjetlo te pronađemo najzanimljivije kutove snimanja, koje smo nastojali nikada ne ponavljati. Ponekad bi i snimili neki kadar bez ostatka ekipe, pogotovo kadrove kuće, što je omogućilo da i ona u filmu zaživi kao lik. Mislim da to bez našeg stalnog boravljenja u tom prostoru ne bi bilo moguće.

Ekumenska nagrada u Cottbusu i četiri Zlatne Arene u Puli… koja vam je reakcija publike ili kritike najviše značila i zašto?

Nagrade su važne jer omogućuju veću vidljivost filmu i, nadam se, više šansi za financiranje idućeg. Ali ono što mi najviše ostaje su reakcije publike. Razgovori nakon projekcija redovito su bili vrlo zanimljivi, a često i emotivni, gdje su gledatelji, potaknuti filmom, s nama dijelili svoja osobna iskustva. Posebno pamtim jednu stranu gledateljicu na festivalu u Solunu, koja nam je rekla da joj je film bio dirljiv, ali iz perspektive majke – jer se ona cijeli film pitala kako bi se njena djeca ponašala u sličnoj situaciji. Tako film otvara neke perspektive kojih nisam bio svjestan dok smo radili na njemu, ali su mi izrazito interesantne. Tražili smo aktivne gledatelje i nismo ih potcjenjivali, jer smo željeli da svatko na neki način „dovrši“ film u svojoj glavi, pri čemu je ono što smo unutar njega ponudili samo odskočna daska za interpretaciju.

Kakvu poruku imate za publiku u Vukovaru koja će moći pogledati „Dobru djecu“ na VFF-u?

Želim publici u Vukovaru da se prepusti našem filmu i njegovom ritmu, te da na neko vrijeme uroni u svijet ljudi za koje je vrijeme nakratko stalo. I da, možda, dan ili dva kasnije uzmu telefon i nazovu brata, sestru, roditelje, prijatelje ili ostale s kojima se dugo nisu čuli, dok za to još uvijek ima vremena.

Jeste li upoznati s filmovima koji se natječu s vašim na VFF-u i kakva vam se čini konkurencija?

Odradio sam jedno brzinsko internetsko pretraživanje i impresioniran sam programom. U njemu su dva filma koja sam gledao: „Fiume o Morte“ Igora Bezinovića te novi film Radu Judea „Kontinental 25“, od kojih je svaki fenomenalan na svoj način. A tu je i pobjednik Cannesa „Jedan običan incident“, film meni vrlo dragog iranskog redatelja Jafara Panahija, koji još uvijek nisam imao prilike vidjeti, pa ga željno iščekujem. Drago mi je što će vukovarska publika imati prilike vidjeti ozbiljna filmofilska ostvarenja, i počašćen sam što se i naš film našao u takvom okruženju.

Što je sljedeće za vas kao redatelja? Planirate li ostati u sličnim intimnim žanrovima ili istražujete nešto posve drugačije?

Kao što bi rekli pajtonovci – a sada nešto potpuno drugačije! Posljednjih nekoliko filmova koje sam radio bile su intimističke drame, i osjećam potrebu zaplivati nekim drugim vodama. Ne bih volio otkrivati o čemu je riječ, s obzirom da je još uvijek u ranim fazama razvoja, samo se nadam da će do realizacije proći mnogo manje vremena nego između mojih prošlih filmova.

Izvor: Robert Bubalo / Večernji list za Vukovar film festival

Foto: Tomislav Sutlar