Mađarski redatelj, scenarist i producent Barnabás Tóth ove se godine vraća u Vukovar u posebnoj ulozi – kao član žirija 19. Vukovar Film Festivala. Publika ga dobro pamti jer je na festivalu čak tri puta slavio pobjedu, a Vukovar mu je, kako kaže, ostao u srcu zbog svoje jedinstvene atmosfere, topline i filmskog zajedništva. U razgovoru otkriva dojmove o festivalu, mađarskoj kinematografiji i svom novom projektu DVNA.

Tri pobjede na Vukovar Film Festivalu – zvuči kao filmski hat-trick! Koja vam je od tih pobjeda bila najemotivnija i zašto?

Vjerojatno posljednja, s filmom Šah-mat, prošle godine. Ne samo zato što je riječ o dugometražnom filmu, nego i zato što, za razliku od Moj vodič ili Šaputanje – oba „miljenici festivala“ u kategoriji kratkog filma – Šah-mat dosad nije bio toliko obasut nagradama.

Vukovar Film Festival jedinstven je po izboru filmova iz podunavskih zemalja. Kao višestruki pobjednik i sada član žirija, kako vidite njegovu posebnost u odnosu na druge festivale u regiji?

Ne znam prakticiraju li se te navike još uvijek, ali u ranim godinama festivala uvijek je postojao „dan na plaži“ s druge strane rijeke gdje ste mogli plivati u Dunavu (što u Budimpešti nije dopušteno), a bio je i „dan manjina“ s posebnim pićima i kušanjem hrane (s predstavnicima Srba, Nijemaca, Mađara, Rumunja i drugih u njihovim narodnim nošnjama). Također, kulture uz Dunav dijele zajedničku povijest i filmski ukus, što je uvijek lijepo podijeliti. Govorimo o relativno maloj regiji u američkim ili azijskim razmjerima, ali s toliko jezika i kulturnog nasljeđa.

Sada ste s druge strane – u ulozi člana žirija. Jeste li već upoznati s filmovima u selekciji i kakav je vaš dojam o programu?

Iskreno, zasad mi nitko nije prenio program, a web-stranica je samo na hrvatskom, pa pretpostavljam da će me čekati mnoga iznenađenja. Čitao sam jedan mađarski članak o trima mađarskim filmovima u konkurenciji, od kojih sam dva već vidio, tako da će me i kolege filmaši iznenaditi s trećim.

Koje vas teme ili motivi ovogodišnjeg programa najviše intrigiraju – ekološke, povijesne, društvene ili intimne priče – i zašto?

Kao što rekoh, vidio sam ili čuo samo za dva, ali oba su mi bliska srcu. Trka života govori o četirima ženama koje prvi put sudjeluju u trkačkom natjecanju (i sam sam rekreativni trkač), a Slučajno sam napisala knjigu o mladoj djevojci koja piše svoj prvi roman – a književnost je moja najveća slabost. Kad god nađem deset minuta slobodnog vremena (ako ne ranije, onda prije spavanja), posegnem za knjigom.

Mađarska kinematografija posljednjih je desetljeća dala nekoliko međunarodnih hitova. Po vašem mišljenju, u čemu je njezina najveća snaga danas i gdje još ima prostora za napredak?

Najveća snaga suvremene mađarske kinematografije… možda u snimateljstvu? Imamo dugu tradiciju obrazovanja i izvoza snimatelja (još od 1950-ih), često su uspješniji od redatelja ili scenarista. A gdje ima prostora za rast… svakako u pisanju i razvoju scenarija, ali i u pronalaženju tema koje rezoniraju s publikom. Također, nedostaju mi žanrovski filmovi – dvije najčešće vrste mađarskog filma i dalje su komedije i art filmovi.

Koliko je mađarskim filmašima izazovno pronaći ravnotežu između lokalnih tema i univerzalne privlačnosti koja dopire do publike izvan granica?

Ne znam kakve su namjere drugih, ali ja te dvije stvari nikada ne razdvajam kada počinjem raditi film. Nadam se da su svi moji filmovi univerzalni, bilo da se bave mađarskom poviješću ili suvremenom Mađarskom. Meni su važni samo likovi, dijalog, priča i emocionalni učinak koji mogu imati na ljude u kinu, bilo da su Mađari ili „stranci“.

Na kojim projektima trenutačno radite i možete li otkriti barem jedan mali ‘spoiler’ iz novog filma?

Zapravo, upravo sam završio scenarij za projekt pod nazivom DVNA. Radnja je smještena u blisku budućnost u kojoj Dunav više ne postoji – na njegovu mjestu ostalo je samo suho korito. Riječ je o ekološkom trileru s vrlo iznenađujućim obratima.

Jeste li u posljednje vrijeme imali priliku pratiti hrvatsku kinematografiju i postoji li neki naslov ili autor koji vam je posebno zapeo za oko?

Posljednji hrvatski film koji sam gledao bio je prošlogodišnji pobjednik u dokumentarnoj konkurenciji Hassanovi ratovi. Bilo je fantastično otkriti ga zajedno s glumcima i ekipom – to je čarolija filmskih festivala. Nije vezano uz film, ali također navijam za Modrića u njegovom novom klubu, AC Milanu. Oduševljava me njegova inteligentna igra i uopće sam veliki obožavatelj hrvatskog sporta.

izvor:  Robert Bubalo / Večernji list za Vukovar film festival

foto: Mia Šlaufhauzer/Pixsell