Sa sutrašnjim trećim danom 19. Vukovar Film Festivala ujedno stižemo i do polovice ovog međunarodnog filmskog festivala na Dunavu, koji je ove godine okupio brojne autore i glumce iz podunavskih zemalja, filmske kritičare i ljubitelje sedme umjetnosti. Vrijeme u Vukovaru je lijepo, još uvijek pravo ljetno, a komarci iz obližnje rijeke ne ometaju gledanje filmova na otvorenom.
Unatoč vrućini, u Hrvatskom domu Vukovar tijekom cijelog dana ugodno je gledati sjajne filmove u prostranoj klimatiziranoj dvorani, pa ću za sutra preporučiti dva popodnevna filma upravo na toj lokaciji.Prvi je na rasporedu u 16 sati, a radi se o njemačkom filmu Dva za jedan redateljice Natje Brunckhorst, s trenutno možda i najvećom europskom filmskom zvijezdom Sandrom Hüller, komediji s nostalgijom za raspadom jednog sistema. Radnja je smještena u srpanj 1990., neposredno nakon pada Berlinskog zida, kada istočnonjemačka valuta preko noći prestaje vrijediti, ali je još uvijek moguće pretvoriti je u ozbiljan kapital. Trojac Maren, Robert i Volker u rudniku pronalazi tone starog novca i pokušava ga iskoristiti kao ulaznicu u novi svijet, između sitnog kriminala, želje za slobodom i pomalo naivne vjere da se sudbina može prevariti.
Sandra Hüller je u središtu filma, daje mu ironiju, šarm i toplinu koja ga drži na životu. Uz nju su Max Riemelt i Ronald Zehrfeld - pouzdani, ali u sjeni, jer scenarij jasno gradi priču oko njezina lika. Prvi dio filma briljira: tempo je brz, humor oštar, scenografija i kostimi uvlače gledatelja u kolorit posljednjih mjeseci DDR-a. Atmosfera je živa, s okusom nostalgije, ali i ironijom prema sustavu koji je upravo propao.
Najveća vrijednost filma ipak leži u prikazu solidarnosti i malih ljudi u trenutku povijesne tranzicije. Dva za jedan podsjeća da su iza velikih političkih preokreta ostajale obične sudbine i improvizirani snovi. Hüller je, očekivano, najbolji adut, a film kao cjelina ostaje zabavan i šarmantan: krene kao komedija s potencijalom klasika, a završi kao toplo-hladan podsjetnik na vrijeme kad je stara marka vrijedila samo onoliko koliko si je bio spreman riskirati.
Mađari su pak dobili film koji ruši rekorde gledanosti, a mi priču koja istodobno zabavlja i sentimentalno pegla emocije. Trka života Gábora Herendija, koja je na rasporedu u 18 sati, kreće od jednostavne premise: obitelj pogođena iznenadnim gubitkom supruga i oca odluči istrčati maraton u njegovu čast. Majka i tri kćeri, bez imalo pripreme, izbacuju se iz zone komfora ravno na stazu dugu 42 kilometra i, naravno, ni publika ni one ne znaju hoće li do cilja doći na nogama ili na nosilima.
Herendi režira rutinski i precizno, s osjećajem za ritam i humor, a njegovu priču nose četiri odlične glumice - Dorottya Udvaros, Réka Tenki, Rozi Lovas i Beatrix Trill. Dinamika između njih je srce filma: u trzavicama, šalama, sitnim svađama i izmirenjima oslikava se obiteljski mozaik koji lako prepoznaje i publika izvan Mađarske.
Najbolji dio filma leži u blagom humoru i toplim situacijama: pripreme koje uvijek krenu krivo, obiteljske sitnice koje prerastu u velike sukobe, pa opet u pomirenja. Herendi se ne boji karikirati, ali ostaje dovoljno na zemlji da ne sklizne u kič. Finale je predvidljivo, ali emocionalno isporučeno upravo onako kako gledatelji žele.
Za kraj filmskoga dana, u kinu pod zvijezdama gledamo film Još sam tu redatelja Waltera Sallesa, dirljivu priču o Eunice Paivi, majci petoro djece čiji je muž, politički disident, nestao bez traga tijekom brazilske vojne diktature. Film nježno prati majčinu bol, ali i njezinu odlučnost da ne dopusti zaborav supruga i vremena koja su ga odnijela. Fernanda Torres nosi svaki kadar kao utihnula oluja: od trenutaka s djecom i svakodnevnim životom do duboke introspektivne boli, i u tome je njegova snaga.
Salles putuje kroz tri desetljeća, koristeći promjenu filmskog formata da vizualno pokaže prijelaz od mladosti i bezbrižnosti do težine proživljenih godina. Kamera ne dramatizira patnju, nego je prihvaća, a glazba dodatno naglašava tihu pobunu dostojanstvene žene.
Još sam tu nije samo intimna drama, nego simboličan otpor diktaturi i film koji prkosi šutnjom. Dokaz je da jedno odlučno „još sam ovdje“ može sačuvati sjećanje i dignuti glas protiv nepravde. Njegova snaga i univerzalna poruka nagrađeni su ove godine i Oscarom za najbolji strani film, potvrđujući da priče o hrabrosti i ustrajnosti pronalaze put do cijelog svijeta. Od Vukovara do Brazila, sutrašnji filmovi na VFF-u će vas nasmijati, rasplakati i podsjetiti da je snaga priče veća od svega.
