U subotu, posljednjeg dana 19. Vukovar Film Festivala, program je posebno bogat, šarolik i, što je najvažnije – vrlo kvalitetan. S obzirom na to da je za sutra najavljeno značajno pogoršanje vremena, ceremonija dodjele nagrada i zatvaranje festivala bit će premješteni iz perivoja Dvorca Eltz u prekrasnu dvoranu Hrvatskog doma Vukovar. Na samome zatvaranju gledamo izniman domaći film Dobra djeca redatelja Filipa Peruzovića, sa sjajnim glumačkim izvedbama Nine Violić i Filipa Šovagovića, koje su ovjenčane Zlatnim arenama. No evo preporuke za još nekoliko filmova koji se mogu pogledati tijekom sutrašnjeg dana na VFF-u.
Marko Đorđević u svom novom filmu Za danas toliko (Hrvatski dom Vukovar, 16 sati) hvata ljeto koje nije samo godišnje doba, nego stanje svijesti. Od prvih kadrova u kojima osjećamo miris prašine na asfaltnim cestama i bezbrižnost prvih dana raspusta, gledatelja obuzima lagana nostalgija – ona ista koja nas vraća u vrijeme kad je svijet bio jednostavniji, a emocije čistije.
U središtu priče je Vaso (Filip Đurić), koji iz Beograda dolazi u rodni Kragujevac u posjet bratu, sestri i maloj nećakinji. Taj povratak nosi radost, ali i težinu jer dolazi vijest o smrti Kike, njihove učiteljice glume. Njezina odsutnost polako razotkriva ono što je dugo potiskivano: tihi lomovi u obitelji, neizgovorene riječi, osjećaj da vrijeme nezaustavljivo odnosi i ljude i snove.
Đorđević suvereno kombinira lakoću i melankoliju. Film je prožet humorom malih svakodnevnih situacija, ali svaki osmijeh ima sjenku. Glumačka postava – od Đurića, preko Ivane Vuković i Nikole Rakočevića, do Gorana Bogdana – djeluje organski, kao da zajedno dišu isti zrak i dijele istu prošlost. Posebno je dojmljivo kako film uspijeva spojiti generacije: djeca i odrasli jednako su uvučeni u mrežu sjećanja i rastanaka.
Za danas toliko film je koji pogađa nenametljivo. Bez velikih gesta i dramatičnih obrata, Đorđević priča o stvarima koje svi znamo: o obiteljima koje se okupljaju i razilaze, o učiteljima koji nas oblikuju i odlaze, o vremenu koje nas uči da prihvatimo gubitke. Njegova najveća vrijednost je u jednostavnosti – onoj koja ostaje u srcu i dugo nakon projekcije.
U 18 sati u Hrvatskom domu na rasporedu je kratki igrani film Samoća hrvatsko-američkog redatelja i producenta Bobbyja Grubića, koji bira minimalistički jezik slike i zvuka kako bi ispričao univerzalnu priču o čovjeku koji ostaje zatočen u vlastitoj tišini. Ovih je dana film nagrađen na Avantura Film Festivalu u Bihaću, što dodatno potvrđuje njegovu umjetničku snagu i odjek kod publike i žirija.
Samoća donosi priču o teško bolesnom starcu koji, razočaran vlastitim životom, mašta o povratku voljenoj rijeci na čijim se obalama osjećao sretan, ali i o objavi zbirke pjesama kao ostavštine svog života. Potpuno sam, željno iščekuje posjet svojih nećaka, koje je odgojio kao vlastite sinove.
Redatelj ne pribjegava naraciji niti objašnjenjima, već pušta da kadar diše. Lice protagonista postaje poligon na kojem se odvija čitava drama: od sitnih grčeva i pogleda u prazno, do trenutaka kada se prostor oko njega pretvara u klaustrofobičnu kutiju. Grubić precizno gradi atmosferu u kojoj gledatelj osjeća tjeskobu, ali i neku čudnu toplinu – jer svatko tko gleda u tom licu prepoznaje barem djelić vlastite samoće.
Odmah nakon njega gledamo sjajan ukrajinski dokumentarac Tiha zemlja sporo gori redateljice Olhe Zhurbe, koja nije snimila rat, nego njegovu sablasnu jeku. Iznenađuje njezin pristup jer redateljica ne bilježi frontalne bitke ni ruševine koje svi znamo iz televizijskih vijesti, nego hvata ono što ostaje između – praznine, odjeke, šumove. Kamera lebdi kroz pejzaže kao da i sama luta, ne nalazeći uporište, dok glasovi, razlomljeni razgovori i prigušeni zvukovi stvaraju osjećaj unutarnjeg raspada.
Film započinje kakofonijom – paničnim tonovima, krikovima, fragmentima stvarnosti u rasapu – no Zhurba postupno gasi buku. Umjesto eksplozija, čujemo muk; umjesto histerije, vidimo statičnu nepomičnost. Ta transformacija od buke u tišinu možda je i najpotresniji element filma: rat koji se, kako dani prolaze, pretvara u normalnost, u svakodnevicu, u podnošljivi užas.
Tiha zemlja sporo gori dnevnik je raspadnutog vremena, intimna liturgija za zemlju koja gori sporo, ali neumoljivo. To nije jednostavan dokumentarac – on zahtijeva strpljenje i gledateljevu unutarnju otvorenost. No upravo ta sporost, ta meditativna struktura, donosi i katarzu. Zhurba nam pokazuje kako se rat ne odvija samo na bojišnici, nego i u srcima onih koji ga moraju živjeti – svakodnevno, bez prestanka, u tišini koja ne prestaje gorjeti.
