U srijedu, 27. kolovoza 2025., u 20:30 sati, u perivoju dvorca Eltz Gradskog muzeja Vukovar, svečano će biti otvoren 19. Vukovar Film Festival. Tijekom festivala svakodnevno ću vam u Večernjem listu, koji je i medijski pokrovitelj festivala, donositi preporuke filmova koje toplo savjetujem da ih ni pod razno ne propustite. Na tom popisu svakako su i filmovi otvaranja festivala koji su ujedno i ekskluzivne hrvatske premijere: prvo se prikazuje kratki „Neizrečeno“, a potom cjelovečernji kino hit „Chuckov život“.  

„Neizrečeno“ (20 min) je australsko-hrvatska koprodukcija Damiana Walshea-Howlinga kojega će u Vukovaru osobno predstaviti glavni glumac Goran Grgić, dok je „Chuckov život“ (111 min) kino hit po istoimenom romanu Stephena Kinga, koji je odnio uvjerljivu pobjedu u Torontu. Ova fantastična drama, savršeno prilagođena publici, premijerno će biti prikazana na VFF-u, a tek u rujnu će stići u hrvatska kina.

No prvi dan festivala donosi još mnogo sjajnih naslova, a ovog puta ističem dva koja ću rado ponovno pogledati na velikom platnu u Vukovaru. Oba se prikazuju u Hrvatskom domu Vukovar, svega stotinjak metara udaljenom od dvorca Eltz, pa ih je lako spojiti u savršen filmski dan.

„Restitucija, ili san i java stare garde“ (118 min), doku-drama renomiranog Želimira Žilnika, čija karijera traje više od pola stoljeća, prikazuje starog jazz glazbenika Stevana Arsina koji se nakon šest desetljeća provedenih u Njemačkoj vraća u domovinu kako bi okončao proces restitucije obiteljskog imanja. U naizgled jednostavnom filmu bogatom živim jazz izvedbama, Žilnik nježno i oštroumno istražuje temeljnu važnost umjetnosti i sjećanja i pokazuje da starost nije kraj, već nova prilika za kreativno povezivanje s identitetom i ljudima. Dakle, dok s jedne strane umjetnik žudi za obiteljskim sjećanjima, sama ta sjećanja vape za njegovom glazbom, pa se tako ta dva sloja svevremenski isprepliću u jednom vatrometu finih emocija. Film je dirljiva i šarmantna kombinacija humora i tuge u kojoj Žilnik nježno ali oštroumno ispituje slojeve povijesti i složene generacijske odnose. Nakon Berlinalea, Beldocsa i ostalih festivala, film potvrđuje Žilnikovu trajnu važnost u regionalnoj i međunarodnoj kinematografiji i svakako ne bi trebalo propustiti ovu projekciju u intimnoj atmosferi festivalskog platna, i doživjeti savršeni kontekst za autorov nježni i britki ton.

Drugi dragulj prvog dana dolazi iz kuhinje rumunjskog redatelja Radua Judea, trostrukog laureata ovog festivala - „Kontinental ’25“. Film prati sudsku izvršiteljicu Orsolyu koja grca u moralnoj krizi nakon što je deložirala beskućnika, a on je zbog toga počinio samoubojstvo. Kako je postala tamna zvijezda društvenih mreža, junakinja odustaje od planiranog odlaska na more s obitelji kako bi se „resetirala“. Važan sloj filma čine njezine rasprave s majkom, velikom Orbanovkom, koja reži na rumunjske vlasti i „otimanje“ Transilvanije, što je dovodi u sukob s kćeri. Tu je i njezino lutanje gradom u potrazi za tračkom avanture koja će joj izbiti iz glave nesretan slučaj s beskućnikom, i činjenicom da je zbog tog slučaja postala „omražena Mađarica koja uništava rumunjske živote“. Jude pri njezinom portretiranju ne odustaje ni od standardnog propitkivanja suvremenog kapitalizma, a poseban naglasak stavlja na urbanistički i arhitektonski kaos, opsesiju nekretninama, snažan socijalni kontrast između bogatih i siromašnih, ali istovremeno i njihovo zajedništvo kad je u pitanju nacionalizam i vjerski fanatizam. Na koncu, kao najzabavniji trenutak filma na kraju iskrsne mladić koji vozi za neku dostavljačku tvrtku, dakle jedno od najomraženijih zanimanja u Hrvatskoj, i čini se da vadi glavnu junakinju iz moralnog ponora. Summa summarum - „Kontinental ’25” je film koji bolno iskreno propituje ljudsku grižnju i kolektivnu amneziju, zadržavajući pritom oštar humor i društvenu oštricu.

Dakle, već od prvog dana VFF-a očekuju nas filmski trenuci koji nas zovu na preispitivanje  - bilo kroz urušene živote, kroz šarmantne i bolne refleksije, ili kroz umjetničku empatiju koja nas podsjeća da granice identiteta i nasljeđa uvijek mogu biti reinterpretirane.

Izvor: Robert Bubalo / Večernji list za Vukovar film festival